Na drugoj strani jastuka...

Kako se vremena mjenjaju? Kako se ljudi mjenjaju? Da li se mjenjamo vremenom ili TAJ JEDAN događaj pokrene lavinu noviteta, klonova nas samih? Našla sam pismo, pismo koje sam pisala tadašnjem, a sada već odavno bivšem dečku i ostala sam bez teksta. Prosto mi to ne djeluje kao da sam ja. Osjećajna, tolerantna, strpljiva. Otvorena, neustrašiva, ranjiva. Da li je ljubav ta koja to budi u nama? Ako da, šta je to što budi ravnodušnost, apatiju i nestrpljivost? Razočarenje? Bol? Vrijeme? Kako nas spoljni faktori mogu tako promjeniti, odvesti iz krajnosti u krajnost? Volim što sam ovakva kakva jesam, koristim svaku priliku da uživam u životu, ali prosto se nekad zapitam, kako sam postala tako ogorčena i ravnodušna? Odnosno, znajući sebe, možda bi bolje pitanje bilo: Zašto to nisam prema njemu (očigledno) bila? Otkud ta druga ja?