Na drugoj strani jastuka...

Prije godinu dana za mene si bio samo dečko koji uvijek ima nešto za reći. Pametan, duhovit dečko, ortak. Ortak na kog sam htjela da skočim svaki put kad bi se našli u istoj prostori. Da strgam odjeću sa njega i da vodim ljubav sa njim. Čitala sam u romanima o takvoj vrsti strasti, ali sam uvijek mislila da je to prenapuhavanje, plod mašte. 

Ne znam da opišem taj osjećaj, HEMIJA. Jednostavno instinktivno, fizički. Ludački. Mislila sam da se samo ja tako osjećam, jer pobogu, ipak sam ja klinka, sasvim prosječna i obična. A ti si tako savršeno nesavršen. Idealan. Moja verzija idealnog. Pokušavala sam da potisnem tu strast, ali što sam je ja više potiskivala, ti si je forsirao, kao da si znao šta se u meni dešava. Možda i jesi. O tome nismo pričali. Nikad ne pričamo o NAMA. Vjerovatno zato što mi ne postojimo. Ali ta noć, ta noć je bila kobna. Ti i ja, strast koja te preplavljuje i svaki dodir je poput jebenog orgazma. Emotivnog, fizičkog, psihičkog, totalnog orgazma. Taj poljubac, taj zagrljaj, taj dodir. Da, ludačko vođenje ljubavi. Prvi put da sam tako nešto osjetila, iskusila. I dopalo mi se. Sve. I ležanje u krevetu i smijanje stvarima koje su samo nama smješne. I opet ta preslatka, neodoljiva euforija. Tijela prekrivena znojem koja plamte u vatri strasti.

 Vremenom, pored ljubavnika, postali smo i prijatelji. Postao si moj oslonac, "moj mali Sančo Pansa", moj zaštitnik, moj ludak. Ali nikad nećemo biti zajedno. Nekompatibilni smo. Previše je razloga, okolnosti da ne budemo zajedno. U svakom smislu. Ti si potrošen, a ja emotivno retardirana.  Nismo sami u toj priči. A sve je teže kontrolisati ovu iskru, koja se  polako pretvara u požar. Požar koji ne znam šta će da donese. Svi primjećuju šta se dešava, iako se mi pravimo ludi, kao ortaci smo, i onda krenemo da se poljubimo. Lampica se upali taman dovoljno prekasno (ili prerano), trenutak pred poljubac, trenutak kada shvatimo da nismo sami. A onda se povučemo u naša 4 zida i ljubimo se do zore. Satima i satima. Pričamo kao da je samo tamo dozvoljeno da pričamo. O svemu i ni o čemu. Samo uživamo jedno u drugom. Maksimalno. Voljela bih da je češće tako. Naš svijet, ti i ja. Potpuno prirodno, instinktivno i iz ljubavi. E to je ono što se desilo... Iz ljubavi...

Kako se vremena mjenjaju? Kako se ljudi mjenjaju? Da li se mjenjamo vremenom ili TAJ JEDAN događaj pokrene lavinu noviteta, klonova nas samih? Našla sam pismo, pismo koje sam pisala tadašnjem, a sada već odavno bivšem dečku i ostala sam bez teksta. Prosto mi to ne djeluje kao da sam ja. Osjećajna, tolerantna, strpljiva. Otvorena, neustrašiva, ranjiva. Da li je ljubav ta koja to budi u nama? Ako da, šta je to što budi ravnodušnost, apatiju i nestrpljivost? Razočarenje? Bol? Vrijeme? Kako nas spoljni faktori mogu tako promjeniti, odvesti iz krajnosti u krajnost? Volim što sam ovakva kakva jesam, koristim svaku priliku da uživam u životu, ali prosto se nekad zapitam, kako sam postala tako ogorčena i ravnodušna? Odnosno, znajući sebe, možda bi bolje pitanje bilo: Zašto to nisam prema njemu (očigledno) bila? Otkud ta druga ja?