Na drugoj strani jastuka...

"Dugo se nismo videli... Ali bitno je da se nista ne menja..." Rece on tugaljivim ocima. Ali mjenja se. Sve se mjenja. Ja ne mislim o tebi sa istom velicinom kojom sam mislila prije. Tako si pao u mojim ocima, razocarao. A bio si tako veliki, tako nedodirljiv. I dalje si moj prijatelj. I dalje te volim. Samo sam razocarana. A ti si glup. Ti ne shvatas. Ili shvatas, pa se bojis. Kako god. Ocekivala sam vise. Hocu i ja hepiend. 

Prije godinu dana za mene si bio samo dečko koji uvijek ima nešto za reći. Pametan, duhovit dečko, ortak. Ortak na kog sam htjela da skočim svaki put kad bi se našli u istoj prostori. Da strgam odjeću sa njega i da vodim ljubav sa njim. Čitala sam u romanima o takvoj vrsti strasti, ali sam uvijek mislila da je to prenapuhavanje, plod mašte. 

Ne znam da opišem taj osjećaj, HEMIJA. Jednostavno instinktivno, fizički. Ludački. Mislila sam da se samo ja tako osjećam, jer pobogu, ipak sam ja klinka, sasvim prosječna i obična. A ti si tako savršeno nesavršen. Idealan. Moja verzija idealnog. Pokušavala sam da potisnem tu strast, ali što sam je ja više potiskivala, ti si je forsirao, kao da si znao šta se u meni dešava. Možda i jesi. O tome nismo pričali. Nikad ne pričamo o NAMA. Vjerovatno zato što mi ne postojimo. Ali ta noć, ta noć je bila kobna. Ti i ja, strast koja te preplavljuje i svaki dodir je poput jebenog orgazma. Emotivnog, fizičkog, psihičkog, totalnog orgazma. Taj poljubac, taj zagrljaj, taj dodir. Da, ludačko vođenje ljubavi. Prvi put da sam tako nešto osjetila, iskusila. I dopalo mi se. Sve. I ležanje u krevetu i smijanje stvarima koje su samo nama smješne. I opet ta preslatka, neodoljiva euforija. Tijela prekrivena znojem koja plamte u vatri strasti.

 Vremenom, pored ljubavnika, postali smo i prijatelji. Postao si moj oslonac, "moj mali Sančo Pansa", moj zaštitnik, moj ludak. Ali nikad nećemo biti zajedno. Nekompatibilni smo. Previše je razloga, okolnosti da ne budemo zajedno. U svakom smislu. Ti si potrošen, a ja emotivno retardirana.  Nismo sami u toj priči. A sve je teže kontrolisati ovu iskru, koja se  polako pretvara u požar. Požar koji ne znam šta će da donese. Svi primjećuju šta se dešava, iako se mi pravimo ludi, kao ortaci smo, i onda krenemo da se poljubimo. Lampica se upali taman dovoljno prekasno (ili prerano), trenutak pred poljubac, trenutak kada shvatimo da nismo sami. A onda se povučemo u naša 4 zida i ljubimo se do zore. Satima i satima. Pričamo kao da je samo tamo dozvoljeno da pričamo. O svemu i ni o čemu. Samo uživamo jedno u drugom. Maksimalno. Voljela bih da je češće tako. Naš svijet, ti i ja. Potpuno prirodno, instinktivno i iz ljubavi. E to je ono što se desilo... Iz ljubavi...

Razmišljala sam danas o ovome što pišem. O pisanju konkretno. Ne znam da li je to nešto što svi pokupimo iz "života" ili je to svojstveno meni, ali kada pišem, pazim da ne napišem previše. Znam da me niko od vas ne poznaje, ali opet, uvijek pazim da ne otkrijem previše. Ne znam zašto. Da li je to taj moj odbrambeni mehanizam, mjera opreza ili nešto treće, ali ne znam kako to promjeniti. Trudim se, ako ništa drugo. 

 Predpostavljam da svi znate Rakićevu Iskrenu pjesmu. Ako ne, evo je ispod. 

Eto, to je moj svijet, možda sam kroz ove pjesme uspjela malo više da se otvorim. Uživajte.  

Zapela mi pjesma u glavi. Što ne živimo u nekom svijetu gdje imamo dovoljno za preživljavanje, and that is it? Ostatak vremena zajebancija, pozitiva i muzika... aaah, kako to lijepo djeluje. 

 Cigare poskupile, krajnje je vrijeme da prestanem da pušim. Ipak, 7 godina nije malo. Teška priča. Ali prestaću. Em ću da uštedim koji dinar, em ću da pucam od zdravlja. Ili ako ništa, neću dušu da ispustim svaki put kad potrčim za autobusom. 

 Elem, da ja vas pitam, ako neko uopšte i luta ovdje, koja vam je omiljena razbibriga? Knjiga, neka igra, muzika...? Ja sam frik po tom pitanju, strašno mnogo volim da čitam, volim intelektualne igrice, da istražujem nove stvari. S vremena na vrijeme otvorim poneku enciklopediju i učim ponešto novo. Razvijam se, kažu ljudi. Drugi kažu da sam štreber i ludak koji sa svojih 20 godina zaista želi nešto PAMETNO (?) da nauči. A kad ću ako ne sad?! 

'cause Louie woudn't cry for you..."

Dobro je početi dan ovakvom muzikom, barem meni. Totalno me opušta. A dan je napolju lijep. Pravo vrijeme za učiniti nešto pametno. Ili nešto glupo. Za učiniti nešto. 

Iako iscrpljena, iako je posljednji zračak energije još juče na poslu isisan iz mene, danas je slobodan dan. Možda za upoznati nekoga, za prošetati negdje, za vidjeti nekoga, za napiti se. Možda za sve. Mogla bih, dugo nisam. Možda da opet udahnem život punim plućima, malo da uživam.

Vrijedi pokušati.

Pozdrav drugari, neka i vama bude ovaj dan lijep kao što se nadam da će meni biti.  

Sjedam ispred kompjutera i pokušavam da izbacim iz sebe sva ova osjećanja, sve ove emocije. Ova noć je probudila u meni ono što već dugo ne osjećam. I sreću, i tugu, radost i bol. Skupilo se društvo, neki mlađi, neki stariji, ali društvo koje dugo nije bilo na okupu. Raja iz Sarajva. Nakon dugo vremena počeli smo se prisjećati života. Života iz tog istog Sarajeva. Gledamo se, svi iz istih mahala, svi na istoj vodi i istom hljebu odrasli. Gledamo se i boli. Šta boli? Život. 

Kao prava Sarajka, odem sa drugaricom na kafu. Pričamo o Beogradu, kako je to biti ovdje, kako je ovo fantastičan grad, u kojem i uz sve probleme koje on kao glavni grad jedne države ima, ti zaista možeš da budeš ono što jesi, bez pretvaranja, bez laži. To što jesi, ni više, ni manje. Sarajevo je mali grad, grad koji u svoj svojoj ljepoti i toj duši koju posjeduje, i dalje ostaje primitivan grad, grad koji osuđuje. Nemojte me shvatiti pogrešno, ja Sarajevo volim, i ono će uvijek biti moja prva ljubav, smisao svega, smisao postojanja. Ali, ljudi su ti koji se mjenjaju, raja, ona prava raja je ta koja izumire, ostavljajući samo papke za sobom. Elem, hvalimo mi tako Beograd, pričamo doživljaje, šeme i ljubavi, gluposti, kao što je to i uobičajeno za naše godine, i tu me zaustavlja moja draga Sarajka sa Bistrika i pita: "Kako je moguće da ti ništa ne osjećaš povodom toga?" I ja na to normalno odgovaram: "Pa normalno, tako to ide", uopšte ne razumjevši njeno zaprepaštenje na nedostatku mojih emocija. Prošla je i ta tema, i sada slušamo priče malo starije Sarajke, Sarajke koja je živjela još u vrijeme Juge, slušamo o njenim ljubavima, o ljubavima kroz doba jedinstva, doba rata i doba primirja. Slušamo o jednom promašenom životu, promašenom zbog inata, brzopletosti, nerazmišljanja. Pričamo o svemu kroz šalu, a ustvari sve nas boli podjednako. I tada shvatam ono pitanje iznad. Tada se pojavljuje lampica u mojoj glavi koja svijetli toliko da moram zatvoriti oči. Kako bilo koje dijete odraslo na Balkanu može da ima emocije? Imamo ih svi, negdje do 22-23 godine, a onda nas razočarenje dotuče. Dotuku nas prethodne generacije, dotuče nas taj rat, koji, iako je zvanično završen prije 16-17 godina, još traje. Ja nikada neću moći otići do Splita, eto samo zato što mi je palo na pamet u tom trenutku, da popijem kafu i da se vratim. Nikada neću moći da slobodno prođem kroz bilo koji grad bivše Juge, jer ne znam kako neko može da me doživi. Hodaću ja tim gradom, svakako, bez mržnje u mom srcu, bez trunke ljutnje, bez ikakve želje da pricam o tom ratu. Hodaću po Sarajevu, pa će da me osude zbog toga što volim Srbe.  Hodaću po Beogradu, pa će da me osude što volim Sarajlije. Nikada niko, više nikad neće biti slobodan. Slobodan da se svi volimo, da odemo i na tu kafu, da svi popijemo koju zajedno i da slavimo život. Nas je rat zajebao. Život nam je počeo sa tim razočarenjima, pa kako iko od nas može i da ima neku emociju. Kako iko od nas može da voli nekoga, da se veže? Ljude doživljavamo kao potrošnu robu, nešto što traje neki period, i onda ćao. To je to, nema dalje, nema prijatelja za cijeli život, nema "pravih" ljubavi, dobar si danas, pa ko zna kad. Možda nikad. To zaista i jeste tako. Nismo sposobni doživjeti nijednu emociju sem tuge, a i nju sve manje. Živimo u sjebanom regionu, sa sjebanom pričom i sa još sjebanijim mogućnostima. Nema bolje, u startu su nas zajebali. "Rodili ste se? Sad biste normalno djetinjstvo? E ne može, sad je vrijeme da se ratujemo, zafalile pare!" Sad bih da napišem da me to boli, ali ne boli me. Žao mi je što je tako, ali s obzirom da ne znam za bolje, kako to može da me boli? Dijete odraslo na razočarenjima u ljude. Priča moje drage Sarajke sa Bistrika me podstakla da ovo napišem. Priča o još jednom promašenom životu i razorenoj porodici zbog propusta iz mladosti. Djeluje mi kao da nemamo nijednu PRAVU opciju. Ništa ispravno uraditi, ništa postići, samo. Prihvatiti stvari kakve jesu.

ŽELIMO BOLJE, ŽELIMO VIŠE, NE MOŽEMO SVE SAMI, ŠTA JE SA VAMA KOJI SPAVATE, KOJI MRZITE, KOJI ŽIVITE U PROŠLOSTI?! ZAR VI NE ŽELITE ISTO?!