Sjedam ispred kompjutera i pokušavam da izbacim iz sebe sva ova osjećanja, sve ove emocije. Ova noć je probudila u meni ono što već dugo ne osjećam. I sreću, i tugu, radost i bol. Skupilo se društvo, neki mlađi, neki stariji, ali društvo koje dugo nije bilo na okupu. Raja iz Sarajva. Nakon dugo vremena počeli smo se prisjećati života. Života iz tog istog Sarajeva. Gledamo se, svi iz istih mahala, svi na istoj vodi i istom hljebu odrasli. Gledamo se i boli. Šta boli? Život.
Kao prava Sarajka, odem sa drugaricom na kafu. Pričamo o Beogradu, kako je to biti ovdje, kako je ovo fantastičan grad, u kojem i uz sve probleme koje on kao glavni grad jedne države ima, ti zaista možeš da budeš ono što jesi, bez pretvaranja, bez laži. To što jesi, ni više, ni manje. Sarajevo je mali grad, grad koji u svoj svojoj ljepoti i toj duši koju posjeduje, i dalje ostaje primitivan grad, grad koji osuđuje. Nemojte me shvatiti pogrešno, ja Sarajevo volim, i ono će uvijek biti moja prva ljubav, smisao svega, smisao postojanja. Ali, ljudi su ti koji se mjenjaju, raja, ona prava raja je ta koja izumire, ostavljajući samo papke za sobom. Elem, hvalimo mi tako Beograd, pričamo doživljaje, šeme i ljubavi, gluposti, kao što je to i uobičajeno za naše godine, i tu me zaustavlja moja draga Sarajka sa Bistrika i pita: "Kako je moguće da ti ništa ne osjećaš povodom toga?" I ja na to normalno odgovaram: "Pa normalno, tako to ide", uopšte ne razumjevši njeno zaprepaštenje na nedostatku mojih emocija. Prošla je i ta tema, i sada slušamo priče malo starije Sarajke, Sarajke koja je živjela još u vrijeme Juge, slušamo o njenim ljubavima, o ljubavima kroz doba jedinstva, doba rata i doba primirja. Slušamo o jednom promašenom životu, promašenom zbog inata, brzopletosti, nerazmišljanja. Pričamo o svemu kroz šalu, a ustvari sve nas boli podjednako. I tada shvatam ono pitanje iznad. Tada se pojavljuje lampica u mojoj glavi koja svijetli toliko da moram zatvoriti oči. Kako bilo koje dijete odraslo na Balkanu može da ima emocije? Imamo ih svi, negdje do 22-23 godine, a onda nas razočarenje dotuče. Dotuku nas prethodne generacije, dotuče nas taj rat, koji, iako je zvanično završen prije 16-17 godina, još traje. Ja nikada neću moći otići do Splita, eto samo zato što mi je palo na pamet u tom trenutku, da popijem kafu i da se vratim. Nikada neću moći da slobodno prođem kroz bilo koji grad bivše Juge, jer ne znam kako neko može da me doživi. Hodaću ja tim gradom, svakako, bez mržnje u mom srcu, bez trunke ljutnje, bez ikakve želje da pricam o tom ratu. Hodaću po Sarajevu, pa će da me osude zbog toga što volim Srbe. Hodaću po Beogradu, pa će da me osude što volim Sarajlije. Nikada niko, više nikad neće biti slobodan. Slobodan da se svi volimo, da odemo i na tu kafu, da svi popijemo koju zajedno i da slavimo život. Nas je rat zajebao. Život nam je počeo sa tim razočarenjima, pa kako iko od nas može i da ima neku emociju. Kako iko od nas može da voli nekoga, da se veže? Ljude doživljavamo kao potrošnu robu, nešto što traje neki period, i onda ćao. To je to, nema dalje, nema prijatelja za cijeli život, nema "pravih" ljubavi, dobar si danas, pa ko zna kad. Možda nikad. To zaista i jeste tako. Nismo sposobni doživjeti nijednu emociju sem tuge, a i nju sve manje. Živimo u sjebanom regionu, sa sjebanom pričom i sa još sjebanijim mogućnostima. Nema bolje, u startu su nas zajebali. "Rodili ste se? Sad biste normalno djetinjstvo? E ne može, sad je vrijeme da se ratujemo, zafalile pare!" Sad bih da napišem da me to boli, ali ne boli me. Žao mi je što je tako, ali s obzirom da ne znam za bolje, kako to može da me boli? Dijete odraslo na razočarenjima u ljude. Priča moje drage Sarajke sa Bistrika me podstakla da ovo napišem. Priča o još jednom promašenom životu i razorenoj porodici zbog propusta iz mladosti. Djeluje mi kao da nemamo nijednu PRAVU opciju. Ništa ispravno uraditi, ništa postići, samo. Prihvatiti stvari kakve jesu.
ŽELIMO BOLJE, ŽELIMO VIŠE, NE MOŽEMO SVE SAMI, ŠTA JE SA VAMA KOJI SPAVATE, KOJI MRZITE, KOJI ŽIVITE U PROŠLOSTI?! ZAR VI NE ŽELITE ISTO?!
